U Spomen domu u Pazinu održan 53. Pazinski memorijal
U organizaciji Katedre Čakavskoga sabora za povijest Istre Pazin i Državnog arhiva u Pazinu, u Spomen domu održan je znanstveni skup “Pazinski memorijal” u čijem su se 53. izdanju u središtu našle dvije teme važne za istarski identitet i razvoj: 150 godina istarske željeznice te Središnja Istra u prošlosti i sadašnjosti, kao trajna tema memorijala.
Čuvanje i tumačenje
– “Pazinski memorijal” više od pola stoljeća okuplja povjesničare, arhiviste, arheologe, demografe, povjesničare umjetnosti i druge istraživače koji proučavaju prošlost Istre. Tijekom toga dugog razdoblja postao je jedno od prepoznatljivih mjesta znanstvenoga razgovora o istarskim temama. Njegova vrijednost nije samo u predstavljanju rezultata istraživanja nego i u povezivanju znanstvenika, kulturnih i obrazovnih ustanova te svih koji se brinu o čuvanju i tumačenju naše povijesne i kulturne baštine, poručio je uvodno predsjednik Katedre Čakavskoga sabora za povijest Istre Pazin Josip Šiklić.
Naglasio je također da “Pazinski memorijal” ima i važnu kulturnu i obrazovnu ulogu. On podsjeća da poznavanje prošlosti nije samo čuvanje sjećanja nego i jedan od preduvjeta za razumijevanje sadašnjosti i odgovorno promišljanje budućnosti.
– Znanstveni skup već više od pet desetljeća okuplja znanstvenike, istraživače, kulturne djelatnike i sve one koji svojim radom pridonose istraživanju, očuvanju i promicanju istarske povijesne i kulturne baštine. Za Državni arhiv u Pazinu ovakvi su skupovi od posebne važnosti jer arhivsko gradivo predstavlja temelj znanstvenih istraživanja i omogućuje dublje razumijevanje društvenih, kulturnih i povijesnih procesa koji su oblikovali Istru, istaknula je ravnateljica Državnog Arhiva u Pazinu Mirela Mrak Kliman. Skup su pozdravili gradonačelnica Pazina Suzana Jašić i akademik Robert Matijašić, predsjednik Čakavskog sabora.
U izlaganja u povodu 150 godina istarske željeznice, uvela je dr. sc. Alida Perkov s temom “Kanfanar u procesu prometne transformacije 1876.-1918.” Rad analizira razvoj Kanfanara kao važnog prometnog i gospodarskog čvorišta u drugoj polovici 19. stoljeća, u kontekstu modernizacijskih procesa tijekom Austro-Ugarske Monarhije. Poseban naglasak stavljen je na izgradnju željezničke infrastrukture, osobito pruge Istarska željeznica, koja je Kanfanar pozicionirala kao ključnu točku povezivanja unutrašnjosti Istre s obalnim centrima. Prometna infrastruktura bila ključni čimbenik transformacije lokalne ekonomije i društva, čineći Kanfanar jednim od značajnijih mikrolokaliteta u procesu gospodarske integracije Istre u šire austro-ugarsko tržište.
Na temu “Nastojanja i aktivnosti za otvaranje željezničkog stajališta Žminj 1905. godine”, govorio je doc. dr. sc. Josip Orbanić. Pruga Divača – Pula je u vrijeme otvaranja 1876. godine imala 15 stanica i jedno stajalište, a 1991. godine 14 stanica i 18 stajališta. Time je željeznica znatno približena stanovništvu kojemu je omogućila mobilnost, putovanja na posao, u školu i studij te druge potrebe. Govoreći o otvaranju željezničkog stajališta Žminj, Orbanić je istaknuo da je pruga bila udaljena od Žminja oko 4 kilometara. Na vlak se moralo u Kanfanar ili Sv. Petar u Šumi. Općina je početkom 1880-tih započela aktivnosti za otvaranje stajališta bliže samom Žminju, a naročito selima koja su bila uz samu prugu.
Uz ova dva tematska izlaganja na 53. “Pazinskom memorijalu” prikazan je kratki film “Pucanj u kupeu”, koji su učenici i profesori Gimnazije i strukovne škole Jurja Dobrile Pazin snimili u maniri nijemoga filma. Nadahnuće su pronašli u priči Ernesta Radetića iz knjige Razbijeni mozaik – istarski zapisi. Prema njegovu zapisu, početkom 1913. godine na pazinskoj željezničkoj postaji princeza Valerija pucala je u kupeu na glumicu Emu Švandovu, ljubavnicu svojega supruga, kneza Windischgrätza, i lakše je ranila. Incident se nastojao zataškati, a ta je neobična priča iz povijesti istarske željeznice dobila svoju filmsku interpretaciju.
U drugi dio skupa, u tematsku cjelinu Središnja Istra u prošlosti i sadašnjosti, svojim izlaganjem “Središnja Istra na granici rimske Italije i provincije: novo o starome”, uvela je dr. sc. Alka Starac. Donijela je kratki pregled novijih opažanja i pristupa u vezi s romanizacijom unutrašnje Istre. Nove tehnologije omogućile su registriranje postojanja jedinstvene centurijacijske mreže u Istri koja je obuhvaćala i unutrašnju Istru. Ova spoznaja bitno mijenja sliku teritorijalne organizacije rimske Istre i otvara nove mogućnosti istraživanja procesa naseljavanja italskih doseljenika i vojnika. Nalazi materijalne kulture iz razdoblja rimske vlasti u unutrašnjoj Istri rijetki su i malobrojni. Među najznačajnijim nalazištima ističu se ranocarska paljevinska nekropola Podkorona kod Kringe i pretpostavljena keramičarska radionica u dolini Mirne ispod Motovuna, a tome treba dodati i nalaze epigrafskih spomenika na područjima Kringe, Karojbe, Motovuna i Cerovlja.
Izlaganje “Crtice (slike) iz života Župe Paz od početka 19. do početka 21. stoljeća” pripremio je dr. sc. Stipan Trogrlić. Cjelokupni ritam života župe opisan je kroz pet crtica – slika: Župa Paz u crkveno-upravnom i demografskom kontekstu. Prate se upravno-teritorijalne promjene i demografska situacija. Potom, popis župnika kao predvodnika vjerskog života, nadalje šestorica istaknutih župnika i njihova prisutnost ne samo u vjerskom nego i cjelokupnom društvenom životu. Potom i običaji kao dio memorije jedne zajednice koji se prenose s koljena na koljeno kao identitetsko obilježje te zajednice te konačno crkveni posjedi (beneficiji), crkveni i župnički, neophodni za funkcioniranje župe i uzdržavanje župnika kao predvodnika župne zajednice.
Politizacija sjećanja
U svom izlaganju “A maggior gloria del tempo”, Spomen-ploča pazinskim dobrovoljcima u talijanskoj vojsci u Prvom svjetskom ratu”, doc. dr. sc. Ivan Jeličić bavio se spomen-pločom Pazinjanima koji su sudjelovali u Prvome svjetskome ratu kao pripadnici talijanske vojske. Na temelju sačuvane građe u Državnom arhivu u Pazinu, analizirao je tijek realizacije i simbolične detalje vezane uz spomen-ploču, biografije spomenutih Pazinjana, te sudbinu ploče nakon promjene sistema i državne pripadnosti. Ova spomen-ploča nudi mogućnost razmatranja važne uloge kulture sjećanja na Prvi svjetski rat u razdoblju fašizma, ukazujući na selektivnost i politizaciju sjećanja na navedeni rat u tadašnjem javnom prostoru, te postavlja pitanje o korištenju problematične baštine u suvremenom društvu.
Josip Šiklić je govoreći na temu “Demografska dinamika središnje Istre (2011.–2023.): Prirodna kretanja, migracije i tipologija općega kretanja stanovništva,” istaknuo kako rezultati ukazuju na postojan negativni prirodni prirast, što odražava nepovoljan omjer rođenih i umrlih te potvrđuje prisutnost dugotrajnih depopulacijskih procesa. Istodobno je zabilježen pozitivan migracijski saldo koji djelomično kompenzira učinke prirodnog pada. Nalazi upućuju na sve veći značaj migracija u oblikovanju suvremene demografske dinamike, posebice u kontekstu strukturnog starenja i niskog fertiliteta. Uočena je zamjetna transformacija migracijskog sustava, uz prijelaz s pretežito unutarnjih na sve izraženije međunarodne migracijske tokove, osobito nakon 2018. godine. Sveukupno, istraživanje naglašava rastuću divergenciju između prirodne i migracijske komponente promjene stanovništva te ističe ključnu ulogu migracija u ublažavanju demografskog pada u središnjoj Istri.
Temu “Anton Tone Defar, život posvećen crkvenoj glazbi”, obradio je Branislav Ostojić. Poznata viška obitelj Defar, doselila se sa otoka Visa u 18. stoljeću na područje Tinjana. Ubrzo jedan od braće Defar (Šime) postaje načelnik općine Tinjan, političar, narodnjak i trgovac, dok drugi brat Ivan, zvan Zvanić, također postaje trgovac, gostioničar te jedan od utemeljitelja Hrvatske čitaonice i posujilnice u Tinjanu. Anton, zvani Tone, rođen 1897. godine, sin trgovca Ivana Defara, kao petogodišnjak započeo je s učenjem sviranja na tamburici i klaviru, a kao 13-godišnji orguljaš već je pratio na orguljama pjevače župnog zbora u crkvi. To svoje glazbeno iskustvo koristilo mu je i u toku Prvog svjetskog rata, kojom prilikom je u sastavu ondašnje austrougarske vojske boravio i borio se na ruskom frontu, odnosno na Karpatima. Tamo je bio kapelnik vojne glazbe u raznim borbenim jedinicama te je vodio i vojne pjevačke zborove. Na frontu se započeo baviti i komponiranjem pa je svom učitelju, odnosno župniku i svojoj sestri Nini, voditeljici crkvenog zbora u Tinjanu, slao svoje uspjelije kompozicije. Nakon završetka rata vraća se u rodni Tinjan, gdje odmah nastavlja s sviranjem orgulja i vođenjem zbora u crkvi.
